Ja i moji osjećaji

A03_7266Kazalište “Žar ptica” Zagreb

Ivica Boban

JA I MOJI OSJEĆAJI

Ideja, režija i dramaturgija: Ivica BOBAN

Koreografija i umjetnička suradnica: Blaženka KOVAČ CARIĆ

Scena: Dinka JERIČEVIĆ

Kostimi: Ana TRIŠLER

Glazba i izbor glazbe: Damir ŠIMUNOVIĆ

Oblikovanje svjetla: Vesna KOLAREC

Igraju:

Ivana Boban, Zoran Pribičević, Jure Radnić i Marija Šegvić

O PREDSTAVI

Osjećaji su izrazito važan dio našeg života i jedan od bitnih medija komunikacije s okolinom. Kad dijete doživi neke osjećaje, pozitivne ili negativne, najvažnije je da ih može osvijestiti i slobodno izraziti. A o tome se još uvijek vrlo malo uči i zna. Iako su djeca po prirodi vrlo otvorena prema svojim psihičkim sadržajima, u današnjem stresnom vremenu ona su sve češće sklona potiskivanju misli i osjećaja. Sve više djece svjesno ili nesvjesno ne dopušta osjećajima da izađu na površinu, ne izražava ih, pa čak i ne prepoznaje. I umjesto da se snažna energija osjećaja izrazi i transformira u pozitivnu pokretačku snagu, ona se usmjerava i zaključava u svoju unutrašnjost. Budući da je to za dijete iznimno naporno i iscrpljujuće, takvo ponašanje i inhibicija počinje narušavati obrambene sustave organizma i izlaže dijete riziku tjelesnih i psihičkih oboljenja.

Djeca se iz različitih razloga mogu pogrešno odnositi prema svojim osjećajima. Na primjer, ako roditelji na plač djeteta kojim izražava svoju tugu reagiraju izjavom: „Nemoj plakati, ti si već velik“ – dijete prima poruku da je bolje sakriti tugu i praviti se lažno snažnim. Ako na izražavanje djetetove ljutnje roditelji reagiraju neprimjerenim kaznama ili kritikama poput: „Vidiš kako si zločest“ – djeca uče da nije u redu izraziti ljutnju. Za mnogu djecu su i pozitivni osjećaji kao radost, zadovoljstvo, smijeh i opuštenost – opasni, jer roditelji često i te osjećaje „u dobroj namjeri“ iskorištavaju i manipuliraju njima na štetu djece. Oni roditelji koji pred djecom skrivaju i potiskuju vlastite osjećaje, i nisu ih u stanju prepoznati i izraziti, nesvjesno odgajaju djecu da čine to isto. A djeca, čiji se roditelji ne znaju nositi s njihovim snažnim osjećajima tuge, straha ili krivnje, te im iskazuju samo veliku brigu, također će biti oštećena. I malo-pomalo osjećaji postaju neželjeni teret i čak neka vrsta grijeha iza kojeg slijedi kazna neprihvaćanja, iskorištavanja i samoće.

Glumci će na sceni kroz maštovitu i zabavnu igru osvještavati bit i energiju osnovnih emocija, njihove karaktere i intenzitete, te načine ponašanja i izražavanja svake od tih emocija u interakciji s obitelji, prijateljima, u vrtiću ili školi. A posebno će se baviti razlozima i posljedicama “gutanja” i potiskivanja emocija kroz njihovo oslobađanje u pozitivnu stvaralačku energiju.

Kroz predstavu djeca će učiti kako prepoznati vlastite osjećaje i kako ih mogu kroz razgovor i igru izraziti bez straha , odnosno kako mogu njihovu energiju pretvariti u “pogonsko gorivo” za maštovitost i kreativnost. Osvještavanjem povezanosti psihičkog i tjelesnog ona će skenirati uzroke tegoba zbog progutanih osjećaja, te nastojati otkloniti njihove posljedice – osjećaj napuštenosti, neprihvaćanja i samoće.

Ivica Boban