ASKA I VUK
(Pozorište mladih Sarajevo)
Pozorište lutaka iz Niša, u slobodnoj adaptaciji istoimene pripovijetke Ive Andrića donosi dobro promišljeni koncept distopije u koju smješta likove Asku, Majku i djecu ovčice. Tehnologija je preuzela sva čula krda – što vidimo kroz početnu etidu. Naočale – displeji, slušalice preko glave i robotske pokrete uz muziku koju mi kao publika ne čujemo, ali krdo uje.
Likovna, scenografska i kostimska rješenja Dragane Breze i Dušana Stankovića su zaigrana i u potpunosti komuniciraju tezu koju je redateljica i autorica adaptacije Isidora Stanišić osmislila. Tako, ovce su smještene u vunenim loptama koje poskakuju tromo, Majka je u ljubičastoj haljini od konaca, stegnuta u stilu staromodnih haljina, dok, Aska – bijela balerina se odvaja od krda i vizualno i karakterno i izvođački. Kroz Askine (Hana Stanković) plesne etide koje su potpuni kontrast ostatku koda koji je uspostavljen na samom početku otkriva se
glavno pitanje i kontrast koji predstava istražuje, a to jeste borba umjetnosti protiv tehnologije koja sve više jača. Otpor Askinom plesu dominantno predstavlja Majka (Mirjana Đorđević) kroz replike koje u nerijetkim trenucima podcrtavaju ideju. A, pošto je naglasak na tjelesnom, na plesu i scenskom pokretu, propuštena je prilika da sami dođemo do tih zaključaka, upravo zbog sjajnih scenografskih i svjetlosnih rješenja koja uz pomoć apstraktnih predmeta i lampi prave atmosferu šume u kojoj lete dronovi, vune koja visi kao prirodni materijal, te lampi kao očiju koje prate Asku dok se gubi u šumi.
Još jedna takva replika, koja objašnjava prizor, više nego što mu doprinosi jeste ona koju Aska izgovori nakon susreta s Vukom kojeg sjajno zajednički animira ostatak podjele (Lazar Nikolić, Marija Cvetković, Biljana Radenković), a ona glasi: “Vuk je vještačka inteligencija.”
Susret Aske i Vuka je sami vrhunac predstave koji rezultira Vukovim divljenjem Askinom plesu, te nam iznosi pouku priče, a to je da maštu, osjećaje i dušu ne može zamijeniti vještačka inteligencija. Ovaj autorski stav je jako aktualan, s obzirom na to da distopija koju
predstava pokazuje je sve više naša današnjica, te odgovor na ovo pitanje je nešto s čim se mnogi umjetnici pokušavaju izboriti. Ipak, Askina borba, pa bila ona i kroz ples – nedostaje u toj sceni. Ritmički, baletne etide nemaju promjenu u zavisnosti od situacije, pa se postiže
blagi zastoj u ritmu cjelokupne predstave.
Kraj predstave donosi oslobađanje od koda. Majčino prihvatanje Askinim bavljenjem plesom, donosi sretan kraj koji se odnosi i na ostale ovce koje izađu iz svojih vunenih lopti, zaplešu i počnu govoriti. Od onomatopeje koju su izgovarali čitavu predstavu: “Be – be – be”, nastaju
riječi “Beskraj, Benzin, itd.” Glumci se obraćaju i publici, tražeći od djece da doviknu riječ koja počinje na “Be”, da bi Aska zatvorila predstavu referencom na Shakespeareovog “Hamleta”, izgovarajući pitanje: “To Be, or, not to Be?”
Na koncu, ova predstava je izrazito promišljena, scenografska i kostimska rješenja su odlična i domišljata. Tema distopije, tehnologije koja vreba da nas proguta je interesantna i djeca ne trebaju biti lišena pitanja budućnosti koja je sve više uslovljena tehnologijom. Ovakvi
koncepti se svakako trebaju istraživati, što je ekipa iz Pozorišta lutaka Niš uradila. No, način na koji možemo ispričati priču služeći se alegorijom, koristeći tehnologiju kao pozorišno sadržajno, kao i formalno sredstvo stoji još na nama da otkrijemo.
Adna Dautović
Sarajevo, 5. maj, 2025.