Sitnim divovskim koracima prema sreći
U okviru 11. Festivala dječije umjetnosti “Fedu”, na scenu Pozorišta mladih Sarajevo stiže predstava iz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Predstava „Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći“ je adaptacija istoimene bajke autorice Ivane Brlić-Mažuranić. Režiju i dramatizaciju potpisuje Lea Anastazija Flager. Predstava se ističe živopisnim i šarenim kostimima, za koje je zaslužna Aleksandra Ana Buković, te razigranom glumačkom postavom koja publici donosi vedar i maštovit pristup ovoj priči o potrazi za srećom.
Bajka prati tri diva – Valigora (Marinko Leš), Mokronoga (Robert Španić) i glavnog junaka Zorka (Lovro Rimac). Oni su najjači divovi koji bezbrižno žive u klancu, nesvjesno uništavajući prirodu i ne mareći za okolinu. Međutim, Zorko počinje osjećati prazninu – kao da mu nešto nedostaje. Vođen tim unutrašnjim nemirom, odlučuje zajedno s druga dva diva krenuti na put u potrazi za srećom, pri čemu svaki od njih bira svoj pravac. Na kraju priče, Zorko otkriva da se mora smanjiti kako bi zaista vidio svijet oko sebe – tada susreće malu Mavricu, djevojčicu koja je upravo izgubila Majku (Sunčana Zelenika Konjević). Odlučujući da ostane sa njom, Sreća pronalazi Zorka i nalazi ga sada ispunjenog i smirenog.
Jedan od zanimljivijih elemenata ove adaptacije jeste personifikacija Sreće, koju tumači Elizabeta Brodić. Lik Sreće ujedno ima i ulogu naratora, čime doprinosi ritmu i strukturi predstave. Zahvaljujući specifičnim kostimskim rješenjima, glumci koji tumače divove stoje na platformama koje im vizualno daju visinu, ali istovremeno ograničavaju njihovo kretanje. Ta ograničenost, nažalost, stvara određenu statičnost na sceni, a nije u potpunosti iskorištena kao sredstvo za dodatnu karakterizaciju likova ili komični efekat. Potencijal tromih, otežanih pokreta mogao je dodatno obogatiti predstavu i učiniti divove izraženijima u scenskom govoru tijela. Međutim predstava nije statična, dinamični i veseli pokreti Sreće unijeli su potrebnu razigranost i balansirali te mirne momente.
Ova adaptacija donosi svjež i originalan pristup oživljavanju poznate priče. Narativni segmenti, koji često znaju biti manje uzbudljivi, ovdje su pretvoreni u duhovite forme – od stila televizijskog komentatora, preko interaktivnih obraćanja publici, pa sve do muzičkih numera. Temeljna ideja potrage za srećom ostaje vjerna originalu Ivane Brlić-Mažuranić, ali način na koji je priča ispričana daje ovoj verziji svježinu. Ipak, dijalozi su često služili kao direktan, pomalo banalan prenos informacija, umjesto da budu sredstvo dublje karakterizacije i scenske izražajnosti.
Ova adaptacija, i pored određenih dramaturških problema i neiskorištenih scenskih potencijala, predstavlja vrijedan doprinos savremenog čitanjima dječije književnosti, nudeći svježu interpretaciju klasične bajke kroz savremeni scenski izraz i interaktivnu narativnu strukturu.
Autor kritike: Ilma Smajlović