Bajke

Fahrudin Kučuk

Predvečerje u velikoj i mračnoj šumi dolazilo je sa hukom sove hu-hu, hu-hu, koja je najavljivala da je vrijeme povratka kući svih onih koji su se tu zatekli. Začu se utom i klepet krila, meko udaranje šapa od zemlju prekrivenu lišćem, kreket žaba iz obližnje bare dok su zabrinute majke pozivale svoju radoznalu djecu da se vrate prije mraka.

Tamo gdje se šuma sretala sa velikom i strmom liticom preko koje je padao ogroman slap vode, tamo se nije čuo huk sove ni poziv da se pođe kući prije mraka. Još maloprije su visoki svjetlosni snopovi obasjavali veliki slap sa hiljadama zvjezdica.

– Oooooo, kakva ljepota, kakvo uživanje za moje divne oči – javi se mlada stonoga. Tupkala je svojim nogicama u ritmu šuma vode koja se obrušavala sa litice.

Ššššssss, ššššsss, šššsss, šššsss… Stonoga nije čula poziv, nije čula od ljepote i huka vode. Mrak je u trenutku prekrio slap, veliku liticu i mladu stonogu.

Sada se huk vode činio strašnim, kao neko čudovište koje prijeti iz duboke tame. Stonoga se strese od neke nelagode a njene nogice zastaše u plesu. Začas se umiri i pokuša da se pribere i razmisli šta će i kuda sada u ovom mraku.

Noć u šumi donosi uvijek neke manje lijepe zvukove, sve je nekako tajnovito i skrovito, od svakud vreba opasnost koja se sluti. Probude se životinje koje se samo noću hrane tragajući za svojim plijenom, začu se pisak slijepog miša – skviiii, mumljanje medvjeda – mmmmaaauuuu, hod lisice koja se brzo kreće kroz rastinje, huk sove koja se priprema u lov. Izmiješani zvukovi postali su jeziva melodija koja je dopirala iz šume. Sad je stonoga čula svaki zvuk i drhtala je očekujući kad će planuti nečije oči blizu nje i ona postati nečijim zalogajem. Pogleda u nebo tražeći mjesečev sjaj.

– Mjeseče, prijatelju moj, osvjetli mi put do moje kuće, osvijetli kad te molim. Časna riječ mene Lakonoge, kćeri majstora za cipele Potpetića, koji svima u šumi pravi cipele, povedi me do kuće i uvijek ću te slušati. Mjesec je šutio skriven iza oblaka. Čuo je on poziv Lakonoge stonoge ali sad nije imao vremena da joj udovolji molbi. Više za sebe reče: – Ehhh, pa gdje bih ja stigao kad bi tako svoju svjetlost trošio, čuj zalutala pa se ne zna vratiti kući? Cccccccc, šta rade ti roditelji kad se ne brinu o svojoj djeci!- grdio je Mjesec pravdajući se sam sebi što na spusti svjetlost na Lakonogu.- Maa, odoh ja da se na drugoj strani planete sklonim Suncu, a onda kad se vratim obasjat ću put stonogi. Još samo malo virnu i ode. Lakonoga se obradova kad se na trenutak pojavi svjetlost i nasmiješi se od sreće: – Mjeseče, moj prijatelju, hva…- nije uspjela do kraja izreći zahvalnost kad svjetlost utrnu. – Jaooo, jao, evo ga opet mrak. Možda je to neki znak! I od straha poče pjevati.

Kad si sam negdje u šumi i mraku

Ne boj se, kreni hrabro, samo pravo

Srce nek kuca kao u najvećeg junaka

Nema ovdje da te traži stara ćora-baka

Ja sam jaka, ja sam jaka, ja sam jaka

Ako te neka zvijer smatra zalogajem

Ti joj pruži ruku i traži je za prijatelja

Upitaj koji je danas dan, da nije možda nedjelja

Ima da se svaka zvijer izvali od smijeha

Smijeh je najveći prijatelj za svakog

Reci, baš te za prijatelja hoću takvog

Srce nek kuca kao u najvećeg junaka

Ja, sam jaka, ja sam jaka, ja sam jaka

Zamuckujući završi pjedsmicu okrečući se u mraku oko sebe. Znala je da se ni noga ispred oka ne vidi ali je jednostavno morala nešto da radi.

Desno od nje sjevnuše u totalnom mraku dva oka žućkasta, samo na kratko, preklopiše se i nasta opet tama. U slijedećem trenu opet zasijaše. Lisica stara varalica vidje mladu stonogu jedru i slasnu i obliznu se. – Jojjj, jojjj, koji slatki malešni zalogajčić, taman kao predjelo za kasnije kakvu slasnu kokoš.

– Uhuuuu, stonogice uhuuu, to sam ja lija Dalija, prijatelj sam ti da znaš. Evo me kako ti mekim korakom stižem, sve sam ti bliže, ne boj se neću ti ništa. Ova teta bi samo nešto da te pita. Žućkaste oči su se sve više uvećavale kako su se primicale Lakonogoj. U strahu su velike oči zaista, pa se stonogi učini da su lijine oči velike kao najveća planina.

– Molim vas gospođo Dalija!, srce mi nešto zavija, jako se plašim da vam ne postanem zalogajem malim.

– Ne, ma ne, ludice moja mala, ja sam tvoja prijateljica, hoću da ti pomognem da se vratiš kući. Roditelji tvoji se jako brinu, kakva bih im ja prijateljica bila kad ne bih pomogla. Hoću da sam dobra vila, hahahaha – zasmija se lukavo lija Dalija.

Na te riječi sa stonoge svaka briga spade.

– Sad me ništa za prijateljstvo ne priječi, primaće se Daliji do njena nosa, ova je onjuši i mazno jezikom obliza brke. Lakonoga je dodirnu sa dvije tri noge po nosu kao znak prijateljstva. To liju zaškaklja pa kihnu: aaa, hhhaa.apćihaaaa, prolomi se šumom. Kako jako kihnu i stabla se stresoše i pokoji list spade na tlo. A naša Lakonoga otpuhana jako nađe se u šupljem drvetu obasjanom treperavom žutom svjetlošću. Pade na meku paučinu i svidi joj se to jako, osjeti kao da je na nekoj ljuljašci. – Uhhhh, dobro je nisam izgubila ni jedan par cipela, kako je ovdje samo meko i udobno, reče naglas. Potom htjede da zakoraći ali ni makac, nešto je držalo poput najjačeg lijepka. Svih stotinu nogu se zaljepilo za udobnu ljuljašku kako je u prvom momentu pomislila Lakonoga. Kako se nije mogla pokrenuti pogleda pravo prema treperavoj svjetlosti i začudi se prizoru kojeg ugleda.

Za stolom ispod nje sjedili su; mrav, skakavac, cvrčak i pauk, sjedili su i pričali. Stonoga začu kako mrav reče;

Ja se ne sjećam za svog malenog života da ona lukava Dalija ovako kija!

Skakavac dobaci: Nek se našao neko da i nju prevari!

A cvrčak će upitati: Oprostite, o čemu vi to, šta je ove večeri tema!?

Dok pauk dobaci: Vidi šta se desi kad za stolom istim sa mogućom hranom sjediš!

Skakavac nastavi: Ma, hajde prijatelju, to su zaboravljene stvari, znaš nas od djetinjstva, a ti bi da nas jedeš!

– Heee, heee nikad se ne zna. Ako jako ogladnim ima hranu iz frižidera da vadim! – upozori pauk.

Cvrčak se osvrnu: Kao da je neko spomenuo mačka, da ti pauče ne znaš da predeš, i ko će to da gradi branu?

Skakavac: Tako mi mog najdužeg skoka ti cvrle ne znaš ni u stanu šta imaš. Ne čuješ dobro od muzike silne koju praviš, stalno riječi mašiš!

Lakonoga shvati kako se ovdje o velikim prijateljima radi pa odluči da se javi: – Evo mene gore u ljuljašci, pauče mili. Da me spustite dole da li biste dobri bili?

Pauk domaćin i svi njegovi gosti pogledaše u zrak. – Vidi, imamo nezvanog gosta !- zaškripa strašnim glasom pauk. – Koji te vjetar meni kao hranu ovdje dovede? – pa se krenu polako penjati mrežom.

Cvrčak , mrav i skakavac isti tren na noge skočiše. – Ne, ne prijatelju stari, novo prijateljstvo ne kvari, ni slučajno. Zar ne znaš da joj je otac vrsni obučar Potpetić i da si naručio cipele nove za svojih šest nogu? Pauk odmah stade.

– Hitno ću morati kod očnog ljekara ići kad ne vidim da kćerka na oca mnogo sliči. Ništa se ti ne brini, stonogice mlada, idem gore da ti nožice mile izvadim iz moje zamke.

Brzo oslobodi Lakonogu i spusti je svilenom niti. Mlada stonoga ispriča sve šta joj se desi, kako je zaljubljeno gledala u slap i njegovu vodu i kako je pao mrak i kako je u njemu prepoznala samo halapljive žute lisičije oči. Kako je pozdravljajući liju Daliju nogama takla njen nos i kako je ona kihnula a ona Lakonoga nošena jakim zrakom našla se u paukovoj ljuljaški, odnosno njegovoj besprijekorno napravljenoj zamci.

Ispriča kako još ima problema jer joj se roditelji sigurno brinu i kako je zabrinuta jer ne zna da li će zbog neposluha dobiti novu matursku haljinu. Raspričala se kao nikad do tada jer joj se razvezao jezik kad je popustio strah. Ona bi do zore pričala da se sa vana ispred drveta Dalija ne javi.

Uhvatit ću ja tebe debela stonogo, pojest ću te prije nego odeš na maturski bal. A vama starim šumskim prepredenjacima obećavam nemirne dane. I vas ću smazati pa makar dobila mravlju kiselinu! Taman mi i skakavac skakao po stomaku, nek sve grmi od muzike cvrčka a ti, pauče, ispleti koliko hoćeš svojih mreža ali to sve u mom stomaku. Haaa, haaa, haaa, čekajte samo dok vas ja dohvatim!, čulo se njeno grebanje po kori drveta u kojem su bili.

Niko od njih ni glasa da pusti, svako misli kako da svoju glavu spasi. Ubrzo se dosjeti Lakonoga pa svoj plan šapatom na uho svakom reče. Prisutni se odobrovoljiše i osmijehom joj potvrdiše da se slažu.

Dok se lija oko drveta šulja virnu Mjesec iza oblaka. Pozna kumu staru i njenu namjeru kvarnu. I kao da je u dosluhu sa njima iz drveta zasja punim sjajom, planu livada kao da Sunce sija.

• Evo meni svjetla da vas bolje vidim! Izađite brzo ću vas pojesti dok ste još pri svijesti, repom vrti lija i nosom oko drveta njuši.

Kad ispred nje skakavac skoči, brzo je pogleda u oči: – Ako si brza kao što se priča stići ćeš me lako. Trka potraja, lija taman šapom mahne da mu krila takne a skakavac opet skoči, ljuta kao nikad prije shvati da joj se cvrčak sa drveta smije.

– Haaaa, haaa, haaaaaa, vidi lovca bez lonca! Hranu bi da jedeš a ni vatru nemaš – skoći joj tačno ispred nosa i u paukovu mrežu pade. Obradovana što na istom mjestu u paukovoj mreži vidii mrava, cvrčka, skakavca, pauka i stonogu zajedno, to je od radosti velike obori s nogu.

– Dolijali ste moji zalogajčići mali, pokazat ću kako se od vas ukusno jelo pravi! Zaleti se lukava lija pravo u paukovu mrežu. Osjeti ali kasno kako se paukove niti oko njenog tijela stežu.

– Često se desi kad si lovac i lovinu goniš da se uloge zamjene pa i sam postaneš lovinom. Lijo Dalijo, ja sam pauk koji na ovom drvetu od rođenja učvršćuje mrežu. Sad se u mreži dobro ohladi tako je to kad drugom o glavi radiš. Lakonoga pozva mrava, pauka, cvrčka i skakavca da se uhvate u kolo i proslave svoju pobjedu. Igrali su sve do jutra prepričavajući kako su izigrali lukavu lisicu. Cijela je šuma saznala za njihov podvig, a majstor Potpetić je, kad je čuo kroz šta je sve prošla njegova miljenica, oprostio svojoj kćerci neposluh. Potom obeća svim stanovnicima šume kako će im napraviri po jedan par cipela besplatno.

Od tada se prijateljstvo cijeni kao najveće bogatstvo. U šumi čarolije i danas odjekuje kuckanje cipela koje nose sve životinje. E, da, da ne zaboravimo, kako su počeli nositi cipele sve je manje onih koji se prehlade.

Cipela glavu čuva – odjekuje čitava šuma.