Lutkarska predstava “Pinokio” zagrebačkog Dječjeg kazališta Dubrava u režiji Marija Kovača prikazuje 35-ominutnu komprimiranu verziju italijanskog klasika. Rađena po motivima istoimene umjetničke bajke Carla Collodija, dramatizacija “Pinokija” Martine Jurišić naglašava pitanje šta to uopće znači: biti dobar dječak? “Pinokio” je dječji klasik o poteškoćama odrastanja ali i odgajanja djece u vrlo mladoj dobi. Svaki roditelj mora sam za sebe i za svoje dijete precizno odvagati pravu mjeru strogosti i popustljivosti koju će koristiti u odgoju. Predstava je predviđena za djecu uzrasta od 4+ godine.
Svojom dramatizacijom je Martina Jurišić učinila radikalni “štrih” originalne bajke. Broj “štrihanih” scena nije velik, no, čini se da je kvantitet sadržaja odnosno govorne radnje samih scena reduciran na siže. Kako se već radi o poznatoj fabuli, ta vrsta adaptacije po motivima ipak funkcioniše bez poteškoća razumijevanja. Sačuvana je dramaturgija stanica sa kružnom strukturom u kojoj se Pinokio na kraju vrati kući kod Geppetta, nakon što je putovao kroz dubiozni kosmos zabavljača i varalica, te u školi postaje čak najbolji učenik svog razreda. Slično kao i u originalnom tekstu, Jurišić pokazuje da svako od nas – čak i bajkoviti drveni junak Pinokio – može pogriješiti i da svačija greška može biti oproštena – dok pokajanje i želja za poboljšanjem dolaze iz čistog srca.
Unutar dramaturgije stanica, epizoda sa kitom koji proguta Pinokija i njegovog oca Geppetta jedna je od najuzbudljivijih epizoda cijele bajke. Ipak, redatelj Mario Kovač se odlučio da skriva tu istu scenu sa svom svojom dramatičnošću i slikovitošću iza pozorišnog zastora. Umjesto da publika vidi anagnorisis-momenat između sina i oca kao i njihovu borbu za preživljavanje, taj nevjerovatni put iz želuca kita u slobodu, djeca gledaju u tamni zastor. Jedino akustična kulisa njihovih glasova i dramatične muzike označava postojanje te scene koja je neophodna za rasplet cijele priče. Iz kojeg razloga se redatelj odlučio za “skrivanje” te scene, nije poznato.
Postoji jedna druga scena u predstavi koju reditelj istakne. U originalnoj priči, Pinokio “lufta” školsku nastavu da bi se priključio cirkusu. Direktor cirkusa mu obećava veliku karijeru kao i veliko bogatstvo. No, ovdje u predstavi, direktor cirkusa je zamijenjen kineskim graditeljem. Problematičnost ove scene je u tipizaciji kineske kulture kao takve. Naime, kroz način predstavljanja kineskog graditelja igre odnosno direktora cirkusa (nije sasvim jasno koga taj lik predstavlja kako u ovoj sceni akustički skoro ništa nije razumljivo) on nažalost ispadne kao rasistički stereotip koji govori fiktivni kineski koji glasa ovako: “Čing Čang Čong Čin.” Kada se Pinokio zahvaljuje, on mu govori “Arigato” (što je japanski za “hvala”) umjesto mandarin-kineskog “xièxie” (谢谢). Iako autorska ekipa sigurno nije imala namjeru da bude insensitive prema drugoj kulturi, kako je u pitanju dječja predstava, neophodno je držati se daleko od određenih (ismijavajućih) slika drugih kultura, etnija, spolova, itd
Prije svega, glumački ansambl predstave “Pinokija” vidno se zabavlja na sceni. Njihova kolektivna energija i radost prenose se na djecu koja sve vrijeme pažljivo slušaju i interagiraju s lutkama i izvođačima. Veliki hit je trenutak kada Pinokio silazi sa scene da bi trčao kroz salu gdje ga euforična publika očekuje sa zagrljajima i aplauzom.
Predstava prikazuje razne tehnike lutkarstva: glavni lik Pinokija je drvena štapna lutka, a cvrčak npr. je guignol lutka napravljena od pliša. Što se tiče animatorica i animatora lutaka, ne dostigne svako od njih isti nivo solidne izvedbe. Animatorica cvrčka uspijeva svojim glasom i fizičkom agilnošću da udahne lutki životnost i karakternost – animatorica glavnog lika Pinokija s druge strane tek u sredini predstave pokazuje raznovrsnosti svoje lutke koja je u mogućnosti da napravi salto, da trči, itd. Prije (i nažalost nakon toga) Pinokio ostaje previše statičan. Isto se tiče glasa i artikulacije animatorice koja je (bar u zadnjem redu salu) jedva razumljiva. U predstavi igraju Jakov Gavran, Nikolina Komljenović, Petra Težak te posebni gost Super Dubravko.
Sveukupno, predstava “Pinokio” zagrebačkog Dječjeg kazališta Dubrava u režiji Marija Kovača uspijeva kroz interaktivnu igru između izvođača/-ica i mlade publike da donese radost. Adaptacija po motivima prikazuje sprint-verziju istoimene bajke Carla Collodija koja svojom ekonomičnošću priziva svu dječju pažnju na način da pojmovi dosada i suhoparnost postaju tuđice u sklopu ove predstave. Dalje, zabavno je pratiti razigranost ansambla koji reakcijom publike sarajevskog Pozorišta mladih treba da bude ohrabren da još dublje i hrabrije uroni u odnos između sebe kao animatora/-ice i lutke.
Berina Mušanović