U Pozorištu mladih Sarajevo, Udruženje Fani i KSC Vogošća – Teatar Left, gledali smo, kako po naslovu možemo tumačiti, predstavu koja problematizira pozorište kao takvo i njegovu namjenu. Po priči Fahrudina Kučuka “Lutkarova djeca”, pred premijeru predstave, glumac i
lutkar Taniša je cenzurisan. Zatim, biva transportovan u drugačiji svijet, iza pozorišne zavjese koja uz šareni kofer, par stolica, jednom vrećom i manjim rekvizitima kreira svijet kojeg nam je u trenucima teško namaštati, ne zbog manjka scenografije i ostalih likovnih
teatarskih sredstava, već zato što je jako sličan duhu kojeg sama predstava kritikuje.
Ipak, dijalog koji je ritmičan, iako se služi parodijskim jezikom, te partnerska igra Taniše (Haris Bidžan) s ostalim glumcima koji igraju više likova: Producenta, Mirana i Brižnu, Glumicu i Pjevačicu (Aldin Tucić i Negra Čičić) je zabavan, drži pažnju, te uz songove koji su
lijepo komponovani, pravog trajanja i ukusnog aranžmana doprinose šarolikosti i skladu koji pozorišna predstava treba da posjeduje. Pored songova, pokret Harisa Bidžana kao Taniše – u drugom svijetu nazvan je Neim, se ističe u preciznosti, svedenosti i umijeću.
Sadržajno, kako sam već istakla – predstava zapravo komunicira borbu jednog usamljenog i uskraćenog umjetnika. I, odgovor na pitanje iz naslova “Kome treba pozorište” uvodi motiv djece kao glavni problem glavnog lika: “Djeca ne žele da idu u pozorište.”
Kao u predstavi “Aska i Vuk” koju smo imali priliku pogledati prvog dana festivala, i u ovoj predstavi tehnologija se uzima kao glavni neprijatelj umjetnosti teatra. Doduše, u ovoj predstavi se do te teze dolazi kasno, pa daje utisak proizvoljnosti. Pošto se za vrijeme
trajanja predstave nerijetko probija četvrti zid, što nije izuzetak uzimajući u obzir druge predstave koje smo vidjeli (nekako, podrazumijeva se da se sa scene glumci mogu obratiti djeci kad god im zatreba pomoć), nisam sigurna da je kritika tehnologiji, djeci, pa ni roditeljima jasno upućena. A, to je možda i prvobitno pogrešno postavljena namjera autora.
Preokret u predstavi jeste momenat kada djeca ohrabre Tanišu da napravi novu lutku – Balerinu (Asja Bajramović) koja će pomoći Taniši da skupi snagu i suprotstavi se producentu s početka. Ideju, iz ovog dramaturškog rješenja možemo čitati, da je odgovor na pitanje “Kome treba pozorište”, jasan od početka – pozorište treba djeci, a na umjetniku je da radi svoj posao unatoč svemu. Ova priča i predstava jeste zaokružena, i vežemo se za glavnog lika, slavimo njegovu pobjedu. Ipak, ono što fali u cjelokupnoj strukturi i konceptu, jeste upravo to lutkarsko majstorstvo Taniše koje bi nas zabavilo i približilo ljepoti teatra.
Zabava, kao namjera, ispoštovana je ovom izvedbom. No, sve probleme u pristupu koje predstava i tekst imaju, rješiva su za iduća igranja upravo mogućnošću de se iskoristite sva sredstva, a pogotovo ona glumačka i izvedbena, kako bi se pozorište manje bavilo pozorištem, već djecom. S obzirom na to da su i pozorište i djeca tretirani u negativnom svjetlu, čini se da je način približavanja i poboljšanja odnosa djece i pozorišta u otkrivanju ljepote i jednih i drugih, upravo s pomoću igre – koja im je zajednička, a koju su glumci iz predstave pokazali da posjeduju.
Adna Dautović