Lutkovno gledališče Ljubljana sa svojom dramskom predstavom “Pisma na kraju šume”, autorice Jasne Žmak, pokazalo je kako jezična barijera kod djece ne postoji kada je u pitanju razigrana predstava koja,se upravo bavi slovima, riječima, pismima, te uspostavljanjem
nešto drukčije teatarske konvencije i komunikacije sa sarajevskom publikom dobija još jedan sloj.
Prije početka predstave, na scenu izlazi prevoditelj, koji će biti na sceni kroz trajanje predstave, no njegova intervencija desila se minimalno puta, što je iznimno pohvalno za redateljska i dramaturška (režiju potpisuje Anđelka Nikolić, dok adaptaciju, prijevod i dramaturgiju potpisuje Simona Hamer) rješenja koja slikovno i pedagoški inovativno vode djecu da s likovima Ježom, Vjevericom, Tigrom, Slonom, Kornjačom, Sovom i Krticom (Jan Bučar, Urška Hlebec, Ana Hribar, Nina Ivanič, Rok Kunaver, Jernej Kuntner, Alenka Tetičkovič) nauče pisati slova, pisma i riječi.
Neobičan narativ prati dvije linije radnje. Jedan sam već spomenula, o životinjama koje moraju naučiti pisati pisma kako bi odgovorili prijateljici Krtici na poziv na proslavu rođendana. Sova, jedina koja zna pisati pisma, negativka je u priči – ona otima životinjama
voće, prodaje pisma koja im stižu i što je najgore – naplaćuje kamatu. Prva priča o životinjama, ispričana je s pomoću grafoskopa, na kojem životinje sastavljaju pismo. Ovim, uvijek zanimljivim redateljskim rješenjem, projekcija pisanja i crtanja uživo uspijeva predstavu održati živom, te djeca učestvuju kao pravi pomagači u rješavanju zagonetke.
Dok, druga priča riješena je s pomoću plastičnih loptica koje zamjenjuju voće, te Sovinog plesa u sjeni istog grafoskopskog platna uz koji je smješten monolog o njenoj usamljenosti. Na prvu priču lako pristajemo, što zbog interesantnog domišljatog zapleta, domišljatosti
likova u zaobilaženju prepreke neznanja, što zbog interaktivnog pristupa. Dok, druga priča o Sovi djeluje nametnuta, nedorečena i neproigrana dramaturški. To donosi da predstava traje duže nego što bi trebala, pa ulazi u ponavljanja i sva interesantna rješenja se potroše do kraja.
Ono što treba pohvaliti jeste promišljenost i jednostavnost u scenografiji i svjetlu (Radivoje Dinulović), koreografiji i kostimu (Matija Čibej, Bojana Robinson), kao i originalnoj muzici (Polona Janežič). Dugačke platforme na koje su glumci smješteni odlično funkcionišu u gradnji mizanscena što se posebno vidi u prvoj etidi kada nam se likovi predstave, i vode as u priču odličnim mizanscenskim, govornim i glumačkim ritmom. Kostim je lijepo, jednostavno likovno osmišljen, svi ostali elementi poput svjetla i koreografije su ujednačeni, te za razliku od drugih bajkovitih predstava, ne služe se jarkim i šokantnim bojama i oblicima, dim mašinama, već ostaju u domenu suradnje s publikom, više no začuđenja i impresioniranja publike raznim efektima, kako bi se magija naglasila.
Zapravo, ovo odsustvo prenaglašenosti i teatralnosti je osvježavajuće gledati nakon ostalih predstava koje smo gledali. Ova predstava pokazuje da djeci nije imperativ priča, bajkovitost i magija, već da mogu biti ravnopravni član teatarskog događaja koji im se obraća s te iste
pozicije jednakosti. Iako postoje već spomenute dramske greške, ovo gledalačko iskustvo može biti inspirativno kako za publiku, tako i pozorišne radnike i umjetnike u polju dramske pedagogije.